Vjencali smo se prije godinu dana (21. 07. 2007., 19.30 u Sv. Petru u Sumi (pokraj Pazina)), a Ivor se rodio u bozicnoj noci (25. 12. 2007., 2.00h, Pula) i sve je trebalo biti bajno i krasno.Bilo je da, do tada, do rodjenja prekrasnog i predobrog (kucam u drvo!) djeteta koje je primarno moj zivot okrenulo naglavacke. Mislila sam da je i muzevljev. Jest da, ali ne toliko. Prica je pretipicna i uobicajena da mi ju je muka i prepricavati, ali ipak, kada se tebi dogadja, iako je vec sto puta prije vidjeno i cuno, cini se kao samo dno pakla. Zacarani krug iz kojeg ne mozes izaci a ta nemoc me iz dana u dan sve vise plasi i sto je nje vise, to je mene manje...
Udaljila sam se, zavukla u sebe, izolirala... Nije mi, naravno, tako dobro, ali u ovom trenutku je najlakse. Tome naravno najvise pridonosi umor, neispavanost (Ivora dojim, cesto se budi). U svoj toj strci u kojoj ne znam cega bih se prije dohvatila kad Ivor zaspe - kuhanja rucka, ciscenja, lektoriranja knjiga (radim kod kuce u struci) ili pak spavanja, svakodnevno od muza dobivam poruke tipa "ti mene ne primjecujes, kad ces i mene malo zagrliti, kad cemo mi biti kao nekad..." koje redovno dovedu do svadje nakon cega se on izgubi i vrati tek ujutro. Zasjedne u kakvu birtiju i pije sam. Ja sam nakon toga sve dalje, takav mi se covjek sve manje svidja, sto ne mogu sakriti, pa on onda opet navali i opet se nadjemo u bezizlaznoj situaciji.Jako ga volim i pokusavam mu objasniti da je ovo tek faza, da me lupaju hormoni, ali u isto sam vrijeme tuzna jer se ne dajem u tom nasem odnosu kao nekad, sto je i normalno, velikim dijelom su moje emocionalne potrebe ispunjene u odnosu s Ivorom. Znam da i on mene voli i uzasno se zapravo trudi odrzati zivost u nasem odnosu. Iako mozda ne izgleda strasno, jer nemam snage za opisivanje,zivot nam se pretvorio u pakao. Nas smo dvoje svatko za sebe kvalitetne i sjajne osobe, ali u kombinaciji izvlacimo jedno iz drugoga najgore. A trebali bismo najbolje, zar ne? I u dobru i zlu....
Evo nasih podataka: Jasna (10.10.1974., 4.15h, Pula)
Zoran (30.08.1976., 23.35h, Labin)
i pitanja: Sto nam se dogadja s komunikacijom kad tako kao da pricamo ja engleski a on turski?
Hoce li nasa ljubav opstati, hoce li nas brak potrajati?
Udaljila sam se, zavukla u sebe, izolirala... Nije mi, naravno, tako dobro, ali u ovom trenutku je najlakse. Tome naravno najvise pridonosi umor, neispavanost (Ivora dojim, cesto se budi). U svoj toj strci u kojoj ne znam cega bih se prije dohvatila kad Ivor zaspe - kuhanja rucka, ciscenja, lektoriranja knjiga (radim kod kuce u struci) ili pak spavanja, svakodnevno od muza dobivam poruke tipa "ti mene ne primjecujes, kad ces i mene malo zagrliti, kad cemo mi biti kao nekad..." koje redovno dovedu do svadje nakon cega se on izgubi i vrati tek ujutro. Zasjedne u kakvu birtiju i pije sam. Ja sam nakon toga sve dalje, takav mi se covjek sve manje svidja, sto ne mogu sakriti, pa on onda opet navali i opet se nadjemo u bezizlaznoj situaciji.Jako ga volim i pokusavam mu objasniti da je ovo tek faza, da me lupaju hormoni, ali u isto sam vrijeme tuzna jer se ne dajem u tom nasem odnosu kao nekad, sto je i normalno, velikim dijelom su moje emocionalne potrebe ispunjene u odnosu s Ivorom. Znam da i on mene voli i uzasno se zapravo trudi odrzati zivost u nasem odnosu. Iako mozda ne izgleda strasno, jer nemam snage za opisivanje,zivot nam se pretvorio u pakao. Nas smo dvoje svatko za sebe kvalitetne i sjajne osobe, ali u kombinaciji izvlacimo jedno iz drugoga najgore. A trebali bismo najbolje, zar ne? I u dobru i zlu....
Evo nasih podataka: Jasna (10.10.1974., 4.15h, Pula)
Zoran (30.08.1976., 23.35h, Labin)
i pitanja: Sto nam se dogadja s komunikacijom kad tako kao da pricamo ja engleski a on turski?
Hoce li nasa ljubav opstati, hoce li nas brak potrajati?
