Branko Copić je bosanskohercegovacki i srpski knjizevnik, rodjen 1. januara 1915. godine u selu Hasanima u Bosanskoj krajini, (tada Austro-Ugarska). U isto vreme, njegov otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a njegov stric Nidzo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevaca. Tako su se dva brata, nalazeci se u dve zaracene vojske, borili ustvari jedan protiv drugoga. Kad mu je bilo cetiri godine, umro mu je otac. Copic je, zajedno sa mladjim bratom i sestrom, ostao da zivi pored majke, dede Radeta i strica Nidze.Uciteljsku skolu je zavrsio u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu. Vec kao student Copic se afirmise kao pisac od dara, skrece na sebe paznju knjizevne kritike i dobija zasluzeno priznanje dodeljivanjem nagrade Milana Rakica.
Uoci Drugog sv. rata nalazio se djackom bataljonu u Mariboru. U danima aprilske katastrofe on je, sa grupom svojih drugova, pokusao da pruzi otpor neprijatelju kod Mrkonjic grada. Posle toga je otisao u svoj rodni kraj, a kad je planula prva oslobodilacka puska, stupio je u redove ustanika i medju njima ostao tokom cele narodnooslobodilacke borbe. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takodje veoma poznatim knjizevnikom, Skenderom Kulenovicem.
Dela su mu prevodjena na ruski, engleski, francuski, nemacki, ukrajinski, poljski, ceski, bugarski, slovenacki i madjarski jezik.
Celi radni i zivotni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Copić je proveo u Beogradu, ali je vrlo cesto putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim drzavama. Mnogi su za njega govorili da je najveci deciji pisac svih vremena rodjen na prostorima bivse Jugoslavije.
Iako je pripadao narodnooslobodilackom pokretu Branko Ćopic je, kao covek velikog obrazovanja, bistrog uma, osecaja za pravdu i pravednost i kritickog posmatranja stvarnosti koja ga je okruzivala veoma rano poceo da iznosi sopstvena misljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih dela bila je Jereticka prica zbog koje je kasnije trpeo velike udare tadasnje komunističke partije na vlasti i drzavnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je knjizevni istoričar Ratko Pekovic to sabrao u knjigu Sudanije Branku Copicu iz koje se vidi na kakve je sve probleme Copic nailazio u svom knjizevnom i politickom zivotu. Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Copic izvrsio skocivsi s mosta u reku Savu 1984. godine u Beogradu.
Uoci Drugog sv. rata nalazio se djackom bataljonu u Mariboru. U danima aprilske katastrofe on je, sa grupom svojih drugova, pokusao da pruzi otpor neprijatelju kod Mrkonjic grada. Posle toga je otisao u svoj rodni kraj, a kad je planula prva oslobodilacka puska, stupio je u redove ustanika i medju njima ostao tokom cele narodnooslobodilacke borbe. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takodje veoma poznatim knjizevnikom, Skenderom Kulenovicem.
Dela su mu prevodjena na ruski, engleski, francuski, nemacki, ukrajinski, poljski, ceski, bugarski, slovenacki i madjarski jezik.
Celi radni i zivotni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Copić je proveo u Beogradu, ali je vrlo cesto putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim drzavama. Mnogi su za njega govorili da je najveci deciji pisac svih vremena rodjen na prostorima bivse Jugoslavije.
Iako je pripadao narodnooslobodilackom pokretu Branko Ćopic je, kao covek velikog obrazovanja, bistrog uma, osecaja za pravdu i pravednost i kritickog posmatranja stvarnosti koja ga je okruzivala veoma rano poceo da iznosi sopstvena misljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih dela bila je Jereticka prica zbog koje je kasnije trpeo velike udare tadasnje komunističke partije na vlasti i drzavnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je knjizevni istoričar Ratko Pekovic to sabrao u knjigu Sudanije Branku Copicu iz koje se vidi na kakve je sve probleme Copic nailazio u svom knjizevnom i politickom zivotu. Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Copic izvrsio skocivsi s mosta u reku Savu 1984. godine u Beogradu.