Ljubomir Rankovic, urednik "Glasa crkve": Pred izazovima vremena
"Delo svetog vladike Nikolaja zahteva objektivnu i svestranu procenu i ocenu. Svetiteljski oreol ne znači bezgresnost. Međutim, ocena licnosti i dela Vladicinog, moraju biti liseni predrasuda i povrsnosti"
"Ono sto je u srednjem veku ucinio za Srbiju sveti Sava pred inostranstvom, to je u Prvom svetskom ratu ucinio Nikolaj pred Anglosaksoncima", zapisao je svojevremeno prof. Mihailo Pupin, ocenjujuci misiju jeromonaha Nikolaja u Engleskoj i Americi u toku Prvog svetskog rata. To je bilo prvo poredjenje sa Svetim Savom. Svi potonji tekstovi o vladici Nikolaju uglednih duhovnika, teologa, knjizevnika i vladicinih biografa ne propustaju da koriste ovu komparaciju slavnog naucnika.
Mudri i razboriti narodi nastoje da svestrano prouce i osvetle licnost i stvaralastvo svojih velikih ljudi, kako bi njihov ugled i primer iskoristili za uzor generacijama koje dolaze. Vladika Nikolaj Velimirovic ceo jedan vek uziva u srpskom narodu ogroman ugled i neprikosnoven autoritet. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve, ovih dana, upisao je svetog vladiku Nikolaja u kalendar Svetih svete Pravoslavne crkve, kao 77. srpskog svetitelja. Sabor je ovom odlukom potvrdio ono sto srpska narodna dusa oseca vec decenijama.
Sveti vladika Nikolaj, kao i svi veliki oci Crkve u proslosti, bio je veliki duhovni reformator. Sve sto je uradio i napisao bilo je u sluzbi velike duhovne obnove srpskog naroda. U vremenu reformskih napora celoga drustva danas, duhovna, moralna i kulturna obnova moraju biti temelj svake druge obnove. Licnost i delo vladike Nikolaja u tim naporima mogu biti neprocenjivi.
Vratiti nasu zemlju i narod u evropske i svetske tokove i integracije, harmonizovati kulturni, duhovni, politicki i ekonomski sistem sa modernim drzavama i narodima sveta, prioritetni su zadaci svih odgovornih institucija u nasem narodu. I u ovom vaznom nacionalnom zadatku, primer i ogroman ugled i autoritet svetog vladike Nikolaja je dragocen. Pre svega, on je u istinskom i prosvecenom smislu bio najveci kosmopolita u novijoj srpskoj istoriji.Skolovao se na starokatolickom univerzitetu u Svajcarskoj. Doktorirao je u Zenevi i Oksfordu. Preduzimao studijska i poklonicka putovanja sirom Rusije, Grcke, Palestine, Bliskog i Dalekog istoka. Putovao po multinacionalnoj i multiverskoj Americi, prijateljevao s visokim predstavnicima, svestenstvom i narodom brojnih hriscanskih i nehriscanskih konfesija i vera. Postovao ih i voleo istinskim hriscanskim covekoljubljem, bio voljen i postovan od njih. Prateci i ceneci njegov rad, znameniti Kolumbija univerzitet u Njujorku 1946. godine dodelio je vladici Nikolaju zvanje pocasnog doktora za: "Pokazano milosrdje, svetost i ogromnu moralnu snagu". Od Srba je jos samo Mihailo Pupin dobio ovo visoko priznanje. Povodom smrti vladicine, Americki kongres uputio je saucesce srpskom narodu: "Zbog gubitka ovog velikog duhovnog vodje i dostojnog sina i saveznika u dva svetska rata".
Sveti vladika Nikolaj bio je radikalni crkveni reformator. On je izraziti antiklerikalac. Zalagao se za sto vece ucesce naroda u zivotu crkve. Kao u prvim hriscanskim vremenima. Onima koji su ga kritikovali porucio je: "Pazite, da bacajuci se kamenom na pobozni i prosti narod u crkvi, ne pogodite Gospoda Hrista." Zato je bio omiljen u sirokim narodnim slojevima, a osporavan u klerikalnim krugovima do danas.
Delo svetog vladike Nikolaja zahteva objektivnu i svestranu procenu i ocenu. Svetiteljski oreol ne znaci bezgresnost. Medjutim, ocena licnosti i dela vladicinog moraju biti liseni predrasuda i povrsnosti. Njegova licnost i delo zahtevaju da budu sagledani celovito i ocenjeni uzimajuci u obzir istorijske uslove i okolnosti.
Vladika Nikolaj nije bio konzervativac. Naprotiv, bio je prosveceni demokrata. Iako je bio monarhista, njegov monarhizam bio je evropski. Otvoreno je kritikovao sestojanuarsku diktaturu kralja Aleksandra, zbog cega je dosao u sukob sa krunom i postao neomiljen kod kraljevskog doma. Bio je i antikomunista. Komunisticka propaganda pripisivala mu je pripadnistvo ljoticevcima, simpatije Hitlera, antisemitizam, izdaju itd. Hteli su time da umanje njegov ogroman ugled i autoritet u narodu. Eho tih optuzbi odjekuje i danas u anticrkvenim krugovima. Namece se logicno pitanje: zar je mogao izraziti dvadesetsedmomartovac biti simpatizer Dimitrija Ljotica, poznatog protivnika puca i 27. marta. Zajedno sa patrijarhom Gavrilom proveo je ceo rat kao rob, pod nemackom strazom i zavrsio u najzloglasnijem Hitlerovom logoru Dahau. Licno je Hitler izdao naredjenje da se ova dvojica srpskih jerarha uhapse. Istina, pred rat, u jednom svom predavanju na Kolarcu, odgovarajući levicarima koji su hvalili Hitlera sto nastoji da Katoličku crkvu u Nemackoj odvoji od Vatikana, nazivajući ga genijem i herojem, vladika je porucio da je taj podvig sveti Sava uradio pre vise vekova. Treba znati da je u to vreme Hitler bio licnost o kojoj se u svetu sa simpatijama govorilo, zbog velikih uspeha Nemacke.
Od Nobelovog komiteta i od brojnih medjunarodnih institucija predlozen je i za Nobelovu nagradu.
Neosnovane su optuzbe za antisemitizam. U svom sirotistu u Bitolju, vladika je primao sirotu decu muslimana, Cigana, Albanaca, Turaka i Jevreja. Bogati trgovci Jevreji izmedju ratova pomagali su vladiku u stampanju njegovih knjiga i obnovi manastira. Ela Trifunovic Najhaus, Jevrejka iz Beograda, povodom optuzbi za antisemitizam, uputila je pismo Svetom sinodu 2001. godine u kome svedoci kako je nju i njenu majku vladika Nikolaj obukao u monasku odecu i sakrio u jednom zenskom manastiru svoje eparhije, rizikujuci zivot. U knjizi "Kroz tamnicki prozor" on, istina, kritikuje Jevreje, ali, pre svega, za njihovo uporno hristoborstvo koje su nametali Evropi i njenoj kulturi. Njegov "antisemitizam" je biblijski, teoloski, kakav susrecemo u celom Svetom pismu Starog i Novog zaveta. Medjutim, celo vladicino stvaralastvo svedoci o bezgranicnoj hriscanskoj ljubavi prema svakom coveku i vasceloj Bozjoj tvorevini. "Reci o Svecoveku" su iskrena ispovest njegove hriscanske duse i slika njegovog odnosa i stava prema coveku i svetu.
"Delo svetog vladike Nikolaja zahteva objektivnu i svestranu procenu i ocenu. Svetiteljski oreol ne znači bezgresnost. Međutim, ocena licnosti i dela Vladicinog, moraju biti liseni predrasuda i povrsnosti"
"Ono sto je u srednjem veku ucinio za Srbiju sveti Sava pred inostranstvom, to je u Prvom svetskom ratu ucinio Nikolaj pred Anglosaksoncima", zapisao je svojevremeno prof. Mihailo Pupin, ocenjujuci misiju jeromonaha Nikolaja u Engleskoj i Americi u toku Prvog svetskog rata. To je bilo prvo poredjenje sa Svetim Savom. Svi potonji tekstovi o vladici Nikolaju uglednih duhovnika, teologa, knjizevnika i vladicinih biografa ne propustaju da koriste ovu komparaciju slavnog naucnika.
Mudri i razboriti narodi nastoje da svestrano prouce i osvetle licnost i stvaralastvo svojih velikih ljudi, kako bi njihov ugled i primer iskoristili za uzor generacijama koje dolaze. Vladika Nikolaj Velimirovic ceo jedan vek uziva u srpskom narodu ogroman ugled i neprikosnoven autoritet. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve, ovih dana, upisao je svetog vladiku Nikolaja u kalendar Svetih svete Pravoslavne crkve, kao 77. srpskog svetitelja. Sabor je ovom odlukom potvrdio ono sto srpska narodna dusa oseca vec decenijama.
Sveti vladika Nikolaj, kao i svi veliki oci Crkve u proslosti, bio je veliki duhovni reformator. Sve sto je uradio i napisao bilo je u sluzbi velike duhovne obnove srpskog naroda. U vremenu reformskih napora celoga drustva danas, duhovna, moralna i kulturna obnova moraju biti temelj svake druge obnove. Licnost i delo vladike Nikolaja u tim naporima mogu biti neprocenjivi.
Vratiti nasu zemlju i narod u evropske i svetske tokove i integracije, harmonizovati kulturni, duhovni, politicki i ekonomski sistem sa modernim drzavama i narodima sveta, prioritetni su zadaci svih odgovornih institucija u nasem narodu. I u ovom vaznom nacionalnom zadatku, primer i ogroman ugled i autoritet svetog vladike Nikolaja je dragocen. Pre svega, on je u istinskom i prosvecenom smislu bio najveci kosmopolita u novijoj srpskoj istoriji.Skolovao se na starokatolickom univerzitetu u Svajcarskoj. Doktorirao je u Zenevi i Oksfordu. Preduzimao studijska i poklonicka putovanja sirom Rusije, Grcke, Palestine, Bliskog i Dalekog istoka. Putovao po multinacionalnoj i multiverskoj Americi, prijateljevao s visokim predstavnicima, svestenstvom i narodom brojnih hriscanskih i nehriscanskih konfesija i vera. Postovao ih i voleo istinskim hriscanskim covekoljubljem, bio voljen i postovan od njih. Prateci i ceneci njegov rad, znameniti Kolumbija univerzitet u Njujorku 1946. godine dodelio je vladici Nikolaju zvanje pocasnog doktora za: "Pokazano milosrdje, svetost i ogromnu moralnu snagu". Od Srba je jos samo Mihailo Pupin dobio ovo visoko priznanje. Povodom smrti vladicine, Americki kongres uputio je saucesce srpskom narodu: "Zbog gubitka ovog velikog duhovnog vodje i dostojnog sina i saveznika u dva svetska rata".
Sveti vladika Nikolaj bio je radikalni crkveni reformator. On je izraziti antiklerikalac. Zalagao se za sto vece ucesce naroda u zivotu crkve. Kao u prvim hriscanskim vremenima. Onima koji su ga kritikovali porucio je: "Pazite, da bacajuci se kamenom na pobozni i prosti narod u crkvi, ne pogodite Gospoda Hrista." Zato je bio omiljen u sirokim narodnim slojevima, a osporavan u klerikalnim krugovima do danas.
Delo svetog vladike Nikolaja zahteva objektivnu i svestranu procenu i ocenu. Svetiteljski oreol ne znaci bezgresnost. Medjutim, ocena licnosti i dela vladicinog moraju biti liseni predrasuda i povrsnosti. Njegova licnost i delo zahtevaju da budu sagledani celovito i ocenjeni uzimajuci u obzir istorijske uslove i okolnosti.
Vladika Nikolaj nije bio konzervativac. Naprotiv, bio je prosveceni demokrata. Iako je bio monarhista, njegov monarhizam bio je evropski. Otvoreno je kritikovao sestojanuarsku diktaturu kralja Aleksandra, zbog cega je dosao u sukob sa krunom i postao neomiljen kod kraljevskog doma. Bio je i antikomunista. Komunisticka propaganda pripisivala mu je pripadnistvo ljoticevcima, simpatije Hitlera, antisemitizam, izdaju itd. Hteli su time da umanje njegov ogroman ugled i autoritet u narodu. Eho tih optuzbi odjekuje i danas u anticrkvenim krugovima. Namece se logicno pitanje: zar je mogao izraziti dvadesetsedmomartovac biti simpatizer Dimitrija Ljotica, poznatog protivnika puca i 27. marta. Zajedno sa patrijarhom Gavrilom proveo je ceo rat kao rob, pod nemackom strazom i zavrsio u najzloglasnijem Hitlerovom logoru Dahau. Licno je Hitler izdao naredjenje da se ova dvojica srpskih jerarha uhapse. Istina, pred rat, u jednom svom predavanju na Kolarcu, odgovarajući levicarima koji su hvalili Hitlera sto nastoji da Katoličku crkvu u Nemackoj odvoji od Vatikana, nazivajući ga genijem i herojem, vladika je porucio da je taj podvig sveti Sava uradio pre vise vekova. Treba znati da je u to vreme Hitler bio licnost o kojoj se u svetu sa simpatijama govorilo, zbog velikih uspeha Nemacke.
Od Nobelovog komiteta i od brojnih medjunarodnih institucija predlozen je i za Nobelovu nagradu.
Neosnovane su optuzbe za antisemitizam. U svom sirotistu u Bitolju, vladika je primao sirotu decu muslimana, Cigana, Albanaca, Turaka i Jevreja. Bogati trgovci Jevreji izmedju ratova pomagali su vladiku u stampanju njegovih knjiga i obnovi manastira. Ela Trifunovic Najhaus, Jevrejka iz Beograda, povodom optuzbi za antisemitizam, uputila je pismo Svetom sinodu 2001. godine u kome svedoci kako je nju i njenu majku vladika Nikolaj obukao u monasku odecu i sakrio u jednom zenskom manastiru svoje eparhije, rizikujuci zivot. U knjizi "Kroz tamnicki prozor" on, istina, kritikuje Jevreje, ali, pre svega, za njihovo uporno hristoborstvo koje su nametali Evropi i njenoj kulturi. Njegov "antisemitizam" je biblijski, teoloski, kakav susrecemo u celom Svetom pismu Starog i Novog zaveta. Medjutim, celo vladicino stvaralastvo svedoci o bezgranicnoj hriscanskoj ljubavi prema svakom coveku i vasceloj Bozjoj tvorevini. "Reci o Svecoveku" su iskrena ispovest njegove hriscanske duse i slika njegovog odnosa i stava prema coveku i svetu.